Dnevnik mame Lucije, 1. dio: Dijete korone

Dnevnik mame Lucije, 1. dio: Dijete korone

„Da, a koliko ima vaša gospođica?“ „Četiri mjeseca.“ Malo tišine, preračunavanja i obično ja preduhitrim s odgovorom: „Da, dijete korone.“

Još 12. marta smo, kao četvoročlana porodica, otišli na specijalistički pregled naše gospođice u Jesenice. Bio je predivan sunčan dan, skrenuli smo još do Zelencev, posljednji izlet prije dolaska bebe i uloge su se malo promijenile. Sjećam se poziva mog brata, zaposlenog u laboratoriji Univerziteta u Ljubljani, koji me umalo teleportovao kući kad sam mu rekla odakle zovem. “Znaš li da je to jako blizu Italije?!” Smireno sam mu odgovorila da je lijep sunčan dan, da smo izdvojeni i polako krećemo kući. Na putu su tata Filip, četverogodišnja djevojčica i dvoipolgodišnji dječak uživali u grudvanju, skakanju po snijegu i trčanju do auta.

13. mart, Od ponedjeljka zatvoreni vrtići, škole, Filip počinje raditi od kuće.

14. mart, PDP ili predviđeni dan poroda. 

U noći na 15. mart, zakuha starija gospođica, temperatura preko 38 i kašalj. Ujutru odmah zovemo broj za koronu i objasnimo situaciju kod kuće. Odgovor: mama u izolaciju, otac i dijete u karantin. Kako to uopšte izgleda kod trudnice u 40. sedmici i mame dvoje mališana, možete zamisliti. Po protokolu, tog dana nisu htjeli testirati nijedno dijete. Mladi gospodin je kasnio jedan dan s bolešću. Muž i ja ništa.

17. mart, dan predviđenog pregleda kod izabranog ginekologa.

Odlučila sam nazvati odabrano rodilište i objasniti situaciju kod kuće. Čujem sestrin zamukli glas kako udaljena od slušalice, osoblju rodilišta kaže „sada je stvarno“. Na licu mi liju suze.  Tako pomislim: „Naše mame su rađale bez pratilaca“. Istovremeno: „Kada porod bude počeo, prisustvo partnera sigurno će ipak biti dozvoljeno“. Tog utorka sam se sama odvezla na pregled. Naravno, s obaveznom maskom. Na svakom koraku sam ponavljala kakva je situacija kod kuće (pored toga, djeci je temperatura pala još istog dana kada su je dobili), a protokol je protokol. Oprez nikada nije naodmet. Sama činjenica da su i zdravstveni radnici svakog sata dobijali nove informacije bila je frustrirajuća. I onda se majka trudnica opusti i ne misli na brige. Ha! Svakog dana sam išla u šetnje koje su mi, u posljednjem tromjesečju zbog rizika od preranog poroda, zabranjene. Nosila sam našu gospođicu koja me je začuđeno gledala, kao „mama, imaš još uvijek bebu u stomaku“. Bilo što da pomogne da porod počne. Ništa. Psiha je bila jača od tijela. Nadala sam se sve dok nisu rekli "partner ne smije biti na porodu". A kad su odlučili, zadihala sam se i bilo mi je lakše prihvatiti gorku istinu nego se čuditi. 

Petak, 20. mart. Kontrakcije, neredovne. 

Moja mama je u pripravnosti da dođe noću pripaziti djecu ako me treba voditi u rodilište. Rano sam otišla u krevet i usred noći sam se probudila.

Znakovi da je porod počeo, kontrakcije, tako, na svakih toliko, više puta odlazak u toalet. Ali to je to. Atipičan tok poroda kod trećerotkinje. Kao da se dijete pod mojim srcem opire dolasku u taj mali haos. A šta kada se porod ne može odlagati unedogled. Samo je pitanje vremena!

Subota, 21. mart. U 9.00 sati CTG u rodilištu. 

Nešto se dešava, a sve skupa, ništa. Zbog 1 sedmice prekoračenog termina, u kombinaciji s gestacijskim dijabetesom, ovaj put su me zadržali. Znala sam da me, ako ne bude išlo očekivanim ritmom, čeka umjetna indukcija. Bojala sam je se. U 14.00 na drugi CTG. Kontrakcije su malo češće, ali ništa posebno, daleko od onog trenutka kada kod kuće kažeš „vrijeme je da krenemo“. Babica mi kaže; „idemo u sobu 2 za porod“. Ništa mi nije bilo jasno. Šta? Zašto? Na osnovu čega?

Prepustila sam se. Išla sam koliko sam mogla. Priuštila sam sebi topao tuš, pozvala svoje najdraže kod kuće. Nasmijala se pjesmi „Danas je moj rođendan“. „Hoće li danas biti tvoj rođendan“, pitala sam se. 

Od trenutka kada nisam znala zašto su me poslali u rađaonu do trenutka kada sam, malo prije promjene smjene, uz sebe držala svoju malu gospođicu, prošlo je manje od četiri sata. Video-poziv kući. Tati, starijem bratu i sestrici koji su se upravo spremali za svijet vila i vilenjaka. Osmijeh za kojim su slijedile suze. Suze sreće. Suze ponosa. Da sam mogla, da su mogli i oni biti daleko i samo razmišljati kako je sada njihova mama, supruga. 

Odjednom nas nije bilo četvero. Nije bilo: ti ćeš jedno, ja ću drugo. U naš život, u ta čudna vremena opšteg haosa, kupovanja zaliha namirnica, nošenja maski, zaustavljanja javnoga života, ušla je naša mala djevojčica. Tako bespomoćna, a sigurno ne i nemoćna. Bila je moćna i moćna je i danas. Četiri mjeseca kasnije. Kad nam se nasmije, kad se istegne ka nama. Kad se obraduje prisustvu brata i sestrice. Kad jasno zna kako je vrijeme za spavanje. Kad strpljivo čeka da zadovoljim potrebe starijih dvoje. Ponekad i svoje. Prije njenih. Ona koja nam uljepšava život i u tako nesigurnim vremenima kao što su mjeseci, protekli za nama. Ono što se stvarno računa je da smo zajedno. Da razgovaramo, mazimo se, igramo se, gnjavimo se, zezamo se, čekamo, volimo se i govorimo to jedni drugima!

Lucija je mama dvije djevojčice i sinčića i Filipova žena. Svakog mjeseca s vama će dijeliti zapis o raznolikom porodičnom životu. Pisaće zapise vezane uz majčinstvo, iako je svjesna kako je važno da se ostvarila najprije kao žena, a tek onda kao supruga i majka. Velik dio njezinog života čine muzika i aktivan boravak u prirodi, kao i dobra kafa u kvalitetnom društvu.

Foto: Tea Leban